Dovoljno je bilo da zamislim da će zaboraviti ili prekršiti naš dogovor, pa da jasno vidim šta bi to značilo za mene. Svijet bi mi tada bio prazan, jedan dan kao i drugi, siv i bez ikakve vrijednosti, oko mene bi opet vladala jeziva tišina i obamrlost.
Ona je bila prozorčić, majušni svijetli otvor u tami moje špilje ispunjene strahom. Ona je bila spas i put u slobodu. Ona je morala da me nauči da
živim ili da me nauči da umrem, ona je svojom čvrstom i lijepom rukom morala da mi opipa sleđeno srce, da bi ono pod dodirom života ponovo procvjetalo, ili se raspalo u prah.
Ovdje nije riječ o čovjeku kakvog ga zna škola, nacionalna ekonomija i statistika, nije riječ o ljudima koji u milionima trčkaraju ulicama i koji ne predstavljaju ništa drugo nego pijesak na morskom žalu ili raspršene kapljice pri udaranju talasa: nekoliko miliona ne igraju više nikakvu ulogu, oni su samo matarijal i ništa više.
Ne, mi ovde govrimo o čovjeku u višem smislu, o cilju dugog puta na kome se postaje čovjek, o kraljevskom čovjeku, o besmtrnima. Genije nije tako rijedak kao što se obično misli, a razumije se, ni tako čest kao što to tvrdi istorija kniževnosti, svejtska istorija, ali najzad i novine.
... ali po takvim istinama kao što je ta da svi uskoro moramo umrijeti i da je prema tome sve svejedno, cio život postaje plitak i glup. Pa zar da odbacimo sve, da se odreknemo svakog duha, svakog stremljenja , svake čovječnosti, da dopustimo da i dalje vlada častoljublje i novac, da bismo pored čaše piva sačekali sledeći poziv na mobilizaciju.
Zato što sam ista kao i ti. Zato što sam isto tako usamljena kao i ti, zato što isto kao i ti ne mogu da volim i da shvatim ozbiljno život i ljude. Uvijek postoji nekolicina ljudi koji od života traže ono najviše i koji teško mogu da pomire sa glupošću i grubošću.
Samo u vama samim živi ona druga stvarnost za kojom žudite.
Bez sumnje ste već odavno pogodili da savlađivanje vremena, oslobođenje od stvarnosti, i kakva god imena imena još iznalazili za svoju čežnju, ne znače ništa drugo nego želju da se otarasite vaše takozvane ličnosti. Ona je zatvor u kojem sjedite.
U pravu si, Stepski Vuče, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moraš da propadneš. Tvoji zahtjevi su oduviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svijet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbaciuje od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Ko danas hoće da živi i uživa u tome, ne smije da bude kao što smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja traži muziku, umjesto raznonode radost, umjesto novca dušu, ko umjesto špekulisanja traži istinski rad, a umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuškasti svijet ne može biti domovina.
Ona je bila prozorčić, majušni svijetli otvor u tami moje špilje ispunjene strahom. Ona je bila spas i put u slobodu. Ona je morala da me nauči da
Ovdje nije riječ o čovjeku kakvog ga zna škola, nacionalna ekonomija i statistika, nije riječ o ljudima koji u milionima trčkaraju ulicama i koji ne predstavljaju ništa drugo nego pijesak na morskom žalu ili raspršene kapljice pri udaranju talasa: nekoliko miliona ne igraju više nikakvu ulogu, oni su samo matarijal i ništa više.
Ne, mi ovde govrimo o čovjeku u višem smislu, o cilju dugog puta na kome se postaje čovjek, o kraljevskom čovjeku, o besmtrnima. Genije nije tako rijedak kao što se obično misli, a razumije se, ni tako čest kao što to tvrdi istorija kniževnosti, svejtska istorija, ali najzad i novine.
... ali po takvim istinama kao što je ta da svi uskoro moramo umrijeti i da je prema tome sve svejedno, cio život postaje plitak i glup. Pa zar da odbacimo sve, da se odreknemo svakog duha, svakog stremljenja , svake čovječnosti, da dopustimo da i dalje vlada častoljublje i novac, da bismo pored čaše piva sačekali sledeći poziv na mobilizaciju.
Zato što sam ista kao i ti. Zato što sam isto tako usamljena kao i ti, zato što isto kao i ti ne mogu da volim i da shvatim ozbiljno život i ljude. Uvijek postoji nekolicina ljudi koji od života traže ono najviše i koji teško mogu da pomire sa glupošću i grubošću.
Samo u vama samim živi ona druga stvarnost za kojom žudite.
Bez sumnje ste već odavno pogodili da savlađivanje vremena, oslobođenje od stvarnosti, i kakva god imena imena još iznalazili za svoju čežnju, ne znače ništa drugo nego želju da se otarasite vaše takozvane ličnosti. Ona je zatvor u kojem sjedite.
U pravu si, Stepski Vuče, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moraš da propadneš. Tvoji zahtjevi su oduviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svijet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbaciuje od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Ko danas hoće da živi i uživa u tome, ne smije da bude kao što smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja traži muziku, umjesto raznonode radost, umjesto novca dušu, ko umjesto špekulisanja traži istinski rad, a umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuškasti svijet ne može biti domovina.
Нема коментара:
Постави коментар