Sjetio sam se svojih zaboravljenih mladićkih godina koliko sam volio ovakve mračne, mutne večeri u poznu jesen ili zimu, kako sam opijen, žudno uvlačio u sebe raspoloženje usamljenosti i melanholije, kada sam do ponoći, uvijen u svoj kaput, trčao po kiši i vjetru kroz neprijateljsku prirodu punu opalog lišća već i tada usamljen, ali ispunjen dubokim uživanjem i pjesmama, koje sam kasnije zapisivao pri svjetlosti svijeće u svom sobičku sjedeći na ivici kreveta.
Razmišljao je više od ostalih i u pitanjima duha posjedovao onu skoro hladnu realnost, onu sigurnu promišljenost i znanje kojima raspolažu samo odista umni ljudi, lišeni svakog častoljublja, koji nikada ne žele da blistaju, da se nameću drugima i da ostaju u pravu.
Oh, teško je naići na trag božiji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude.
... ali time nije rečeno da je bio naročito srećan ( iako se njemu samom nije činilo tako, kao što svaki čovjek svoje patnje smatra najvećim). To ne bi trebalo reći ni o jednom čovjeku. i onaj ko ne nosi vuka u sebi ne mora zbog toga da bude srećan. I najnesrećniji život ima svojih sunčanih časova i pod pijeskom i kamenjem, svoje sitne cvijetiće sreće. Tako je bilo i kod Stepskog Vuka. Obično je bio veoma nesrećan, to se ne može poreći a mogao je i da unesreći druge, naime, ako bi ih volio, a i oni njega. Jer svi oni koji bi ga zavoljeli vidjeli su jednu njegovu stranu. Neki su ga voljeli kao prefinjenog, mudrog i neobičnog čovjeka, pa bi bili zgranuti i razočarani kada bi morali da otkriju vuka u njemu. A do toga je moralo doći, jer je Hari, kao svako biće, želio da bude voljen kao cijelina i baš zbog toga nije mogao da krije i da lažima uklanja vuka ispred očiju onih do čije mu je ljubavi bilo mnogo stalo. Ali bilo je i takvih koji su u njemu voljeli baš vuka, baš ono slobodno, divlje, neukrotivo, opasno i snažno,i ovi su, opet, doživljavali veliko razočarenje i jad, kad bi odjednom divlji, zli vuk ipak postao čovjek, koji u sebi nosi čežnju za dobrotom i nježnošću, koji hoće da sluša Mocarta, da čita pjesme i da ima ljudske ideale. Baš su ovi ljudi obično bili naročito razočarani i ljutiti i tako je Stepski vuk svoju dvojakost i podvojenost unosio u sudbine drugih s akojima je dolazio u dodir.
Među ljudima ove vrste nikla je opasna i strašna misao da je možda cio čovječiji život smao jedna opaka zabluda, žestok i neuspio izrod pramajke, divlji i jeziv pokušaj prirode. Ali je među njima nikla i ona drga misao, da čovjek možda nije samo prilično razumna životinja, već i dijete bogova kome je određeno da bude besmrtno.
Ali, ako ti je za svako zadovoljstvo potrebna dozvola svijeta, onda zasita jesi za žaljenje.
Bio je to ili visok stepen mudrosti ili samo najobičnija naivnost, ali onaj ko je mogao da živi za svaki trenutak, ko je toliko živio u sadašnjosti, i umio da cijeni svaki mali cvijetak na putu i vrijednost svakog najmanjeg razgranog trenutka, tome život nije mogao da učini nažao.
Razmišljao je više od ostalih i u pitanjima duha posjedovao onu skoro hladnu realnost, onu sigurnu promišljenost i znanje kojima raspolažu samo odista umni ljudi, lišeni svakog častoljublja, koji nikada ne žele da blistaju, da se nameću drugima i da ostaju u pravu.
Oh, teško je naići na trag božiji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude.
Među ljudima ove vrste nikla je opasna i strašna misao da je možda cio čovječiji život smao jedna opaka zabluda, žestok i neuspio izrod pramajke, divlji i jeziv pokušaj prirode. Ali je među njima nikla i ona drga misao, da čovjek možda nije samo prilično razumna životinja, već i dijete bogova kome je određeno da bude besmrtno.
Ali, ako ti je za svako zadovoljstvo potrebna dozvola svijeta, onda zasita jesi za žaljenje.
Bio je to ili visok stepen mudrosti ili samo najobičnija naivnost, ali onaj ko je mogao da živi za svaki trenutak, ko je toliko živio u sadašnjosti, i umio da cijeni svaki mali cvijetak na putu i vrijednost svakog najmanjeg razgranog trenutka, tome život nije mogao da učini nažao.
Нема коментара:
Постави коментар