ČIČA GORIO- Onore de Balzak

Ništa nije neprijatnije nego da svijet sazna za naše slabosti.

Kao što to biva kod velikih duša, on je hteo sve da postigne svojom zaslugom.

Prema logici praznoglavih ljudi, uvek govorljivih zato što kazuju samo ništavne stvari, oni koji ne govore o svojim poslovima moraju se bavit rđavima.

Možda je ljudskoj prirodi svojstveno da sve nabacuje na onoga koji sve podnosi iz istinske krotkosti, iz slabosti ili iz ravnodušnosti. Zar svi mi ne volimo da pokažemo svoju snagu na nekome ili nečemu?

 Ko može reći ili šta je strašnije vidjeti, suva srca ili prazne lobanje? (Autorka bloga ipak glasa za suva srca.)

Svijet je kaljuga, postarajmo se da ostanemo na visini.

Uvidjećete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmjerićete širinu muške taštine.

Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete dalje otići. Udarajte bez sažaljenja i svijet će vas se bojati.

Smatrajte i ljude i žene samo kao poštanske konje koje ćete ostavljati  da skapaju na prvoj stanici, i tako ćete stići na vrhunac svojih želja.
(Mada se ne ponašam ovako, što sam starija uviđam istinitost ove rečenice na. I dalje mi je bitnija savjest od ciljeva,jer su prolazni. )

Ali, ako imate kakvo istinito osjećanje, sakrijte ga kao najveće blago: ne dopustite nikome i nikada da ga nasluti, jer ćete propasti.

Tada ćete znati šta je svijet- skup prevarenih i varalica.

" Umjesto da otmeno skoči kroz prozor, ona dopušta da je bacaju niz stepenice. "

Ako postoji kakvo urođeno osjećanje u čovjekovom srcu , nije li to ponos zbog zaštite koju on u svakom trenutku ukazuje jednom slabom biću?

Krivudavi putevi ne vode ničemu velikom.

Misli se liječe.
Kako?

Pokoravajući im se.

Čovjekove potrebe zadovoljavaju se i u najužem krugu isto tako potpuno kao i u najširem.

Naša sreća nalazi se uvijek između naših tabana i našeg potiljka i bilo da staje godišnje čitav milion ili 100 zlatnika, unutrašnje osjećanje je isto.