Nemaš osjećaja za ružu i slavuja, a svinjara si mogla ljubiti za bezvrijednu igračku! ( Svinjar)
Ljubav prođe kada pet godina odleži u oluku i sva se raskvasi pa je ne možeš ni poznati kad je sretneš na smetlištu. ( Vjerenici)
Možeš mi vjerovati, ja ti samo dobro mislim, zato ti i govorim neugodne stvari, a po tome se poznaju pravi prijatelji. ( Ružno pače)
Ništa ne smeta što se neko rodio u pačjem gnijezdu, ako se izlegao iz labudovog jajeta. ( Ružno pače)
Bijaše presrećan, ali ne i ohol, jer se dobro srce nikad ne pogordi. ( Ružno pače)
A njoj bijaše kao da joj oštri noževi sijeku nježne noge, ali nije to osjećala: jače i bolnije rezaše u srcu.
Znala je da je to poslednje veče, da poslednji put gleda onoga zbog kojeg je ostavila svoj rod i dom, žrtvovala svoj krasni glas i svakog dana podnosila neizmjerne muke, a da on o tome nije ni slutio.
Bijaše to njezina poslednja noć, poslednji put udiše vazduh što ga i on udiše, poslednji put gleda duboko more i modro zvjezdano nebo. Čeka je vječita noć bez misli i snova, jer ona nema dušu, nije je mogla steći.
( Mala sirena)
Bio jednom zao duh, hud do zla boga, pravi đavo. Jednog dana bijaše osobito dobre volje jer je načinio neobično ogledalo: sve dobro i lijepo što se u njemu ogledalo, rasplinjavalo se i gubilo, a sve što ne valja i što je ružno, isticalo se i još ružnije bivalo./..................../ Ogledalo se tako strahovito treslo cereći se da im je ispalo iz ruku, tresnulo o zemlju, razbilo se i razletilo u komadiće, u milione i milione komadića i zrnaca.
A sada nastade još veća nesreća negoli prije: neki se komadići tog ogledala- čestice sićušne kao zrnca sitnog pijeska- razletješe bijelim svijetom, pa gdje bi se ljudiam koaj čestica u oko natrunila, ondje bi i ostala, te bi ljudi vidjeli sve naopako, ili bi barem u svakoj stvari vidjeli samo ono što je u njoj zlo i naopako. Svaki, naime, trunak ogledala bijaše dio cijeline, imao je moć i svojstva što ga je cijelo ogledalo imalo. Nekim ljudima zađe staklovina i u srce, a otad im ono- da strašna li udesa- bijaše kao komad leda.
Bijaše i većih komada razbijenog ogledala; od njih su ljudi načinili okna, ali kroz takva okna nije valjalo gledati svoje prijatelje. Neke komadiće upotrijebiše za stakla na naočarima- ali teško svijetu otkad ljudi na nos natakoše takve naočare da dobro vide i pravedno da sude. ( Snježna kraljica)
Ljubav prođe kada pet godina odleži u oluku i sva se raskvasi pa je ne možeš ni poznati kad je sretneš na smetlištu. ( Vjerenici)
Možeš mi vjerovati, ja ti samo dobro mislim, zato ti i govorim neugodne stvari, a po tome se poznaju pravi prijatelji. ( Ružno pače)
Ništa ne smeta što se neko rodio u pačjem gnijezdu, ako se izlegao iz labudovog jajeta. ( Ružno pače)
Bijaše presrećan, ali ne i ohol, jer se dobro srce nikad ne pogordi. ( Ružno pače)
A njoj bijaše kao da joj oštri noževi sijeku nježne noge, ali nije to osjećala: jače i bolnije rezaše u srcu.
Znala je da je to poslednje veče, da poslednji put gleda onoga zbog kojeg je ostavila svoj rod i dom, žrtvovala svoj krasni glas i svakog dana podnosila neizmjerne muke, a da on o tome nije ni slutio.
Bijaše to njezina poslednja noć, poslednji put udiše vazduh što ga i on udiše, poslednji put gleda duboko more i modro zvjezdano nebo. Čeka je vječita noć bez misli i snova, jer ona nema dušu, nije je mogla steći.
( Mala sirena)
Bio jednom zao duh, hud do zla boga, pravi đavo. Jednog dana bijaše osobito dobre volje jer je načinio neobično ogledalo: sve dobro i lijepo što se u njemu ogledalo, rasplinjavalo se i gubilo, a sve što ne valja i što je ružno, isticalo se i još ružnije bivalo./..................../ Ogledalo se tako strahovito treslo cereći se da im je ispalo iz ruku, tresnulo o zemlju, razbilo se i razletilo u komadiće, u milione i milione komadića i zrnaca.
A sada nastade još veća nesreća negoli prije: neki se komadići tog ogledala- čestice sićušne kao zrnca sitnog pijeska- razletješe bijelim svijetom, pa gdje bi se ljudiam koaj čestica u oko natrunila, ondje bi i ostala, te bi ljudi vidjeli sve naopako, ili bi barem u svakoj stvari vidjeli samo ono što je u njoj zlo i naopako. Svaki, naime, trunak ogledala bijaše dio cijeline, imao je moć i svojstva što ga je cijelo ogledalo imalo. Nekim ljudima zađe staklovina i u srce, a otad im ono- da strašna li udesa- bijaše kao komad leda.
Bijaše i većih komada razbijenog ogledala; od njih su ljudi načinili okna, ali kroz takva okna nije valjalo gledati svoje prijatelje. Neke komadiće upotrijebiše za stakla na naočarima- ali teško svijetu otkad ljudi na nos natakoše takve naočare da dobro vide i pravedno da sude. ( Snježna kraljica)
