Dosta mi je onih koji žele da postignu, da se istaknu, da budu interesantni. To je odvratno- jeste, odvratno. Baš me briga šta drugi kažu.
Prosto tako što sam užasno sklona da prihvatim vrijednosti drugih zato što volim aplauz i da svijet luduje za mnom. A tu nešto nije u redu. Stidim se toga. Dosta mi je toga. Dozlogrdio mi je taj nedostatak hrabrosti da budem savršeno niko. Sita sam i sebe i drugih koji žele na neki načun istaknu.
Briga jednog umjetnika je da cilja na neku vrstu savršenstva, i to po sopstvenim mjerilima, a ne tuđim.
On kaže da su jedini ljudi s kojima bi stvarno volio da ode na piće ili mrtvi ili do njih ne može da se dođe.
Mi ne govorimo, već držimo govore.
Mi ne vodimo razgovor već dajemo objašnjenja.
... mi Carstvo nebesko nosimo u sebi, u nama, gdje ga ovako dozlaboga glupi, sentimentalni i nemaštoviti, nikada i ne tražimo.
Prije svega, sasvim skreneš s puta kada počneš da se zanosiš stvarima i svijetom umjesto samim sobom.
Novac je kao seks. Čini se mnogo važniji kad ga nema.
... da sam brinuo šta će ljude zanimati nikad ništa ne bih napisao
Jednostavnost je uvijek tajna, tajna duboke istine, tajna bilo kog rada, pisanja, slikanja. Život je dubok u svojoj jednostavnosti.
"Šta je vaša životna filozofija?
- Misli što je moguće manje"
Pa ipak, svi mi, imamo potrebu za bjekstvom. Sati su dugi i moraju se ispuniti nečim sve do naše smrti. A jednostavno nema dovoljno nekog blaženstva ili uzbuđenja oko nas. Stvari brzo postaju bezbojne i ubistveno dosadne. Budimo se ujutru, vadimo noge ispod čaršafa, spuštamo ih na pod i mislimo: e, jebi ga, šta sad?
I zaista, siromašni ljudi se opraštaju od života mnogo lakše nego bogati. To je zbog toga što je bogatima žao da ostave sva bogatstva i sve ljepote koje posjeduju: kuće, skupocjene slike, pokućstvo, vrtove i fontane... Zbog toga se na sirotinjskim sahranama često čuje: "Blago njemu, najzad će se i on odmoriti."
Zaljubljeni ljudi često idu u krajnosti, postaju opasni. Gube osjećaj za perspektivu. Gube smisao za humor. Postaju nervozni, patološki gnjavatori. Postaju čak i ubice.
Nijesu sva proljeća jednaka, a ni sve žene. Eto, dok jedna prođe kroz naš život kao sjenka, ne davši nam ni bola ni težine, dotle druga napiše takvu pjesmu u našoj duši da je nikad ne možemo zaboraviti. Mudrost tu ne pomaže jer mudrije glave lakše postaju lude. Tako je bilo i sa mnom.
Ko svoj obraz čuva i do svoje časti drži, ne smije se ni na tuđu blatom bacati.
Ljubav dolazi i odlazi; uzaludni su svi napori da je ljudi zadrže ili vrate, ako je već odlutala.
Po zlu nikad ne pominji čovjeka.
Nikakva vatra ili studen ne mogu da se izjednače sa onim što čovjek može da stvori u svom utvarnom srcu.
Ne postoji veća zbrka od zbrke nepristojnog uma.
Neoblikovana, patnja bi bila izraz slabosti!
Ostanite čisti, zaključajte vrata i ostavite ih da se voze praznim bulevarima šarajući svojim crvenim svijetlima nebo. Napolju ionako nema ničega posebnog. A u piću moćemo da uživamo podjednako iščitavajući Tolstoja ili slušajući Mocartovu Četvrtu simfoniju.
Divlje obožavanje je bolest prouzrokovana činjenicom da rulja nema suštinu, nema dušu, nema ništa i traže nešto čime će da ispune prazninu.
Nisam imao prijatelja, ali čini mi se da mi nisu ni nedostajali.
Umjetnička publika je uvijek bila nepristojna. Prije će da se divi načinu nečijeg života nego dijelu koje je napravio.
