Pa ipak, bolje je da se ne razmišlja mnogo o tome kad je čovjek sam. Naročito uveče. Tada se, ponekad, vrati nešto i netremice posmatra čovjeka svojim mrtvim očima.
Čim čovjek počne nešto da vrijedi, odmah postaje sopstveni spomenik.
Bilo bi odvratno kada bi ljubav imala veze sa istinom.
Nikad, nikad, nikad čovjek ne postaje smiješan pred ženom ako radi nje čini nešto. Čak i pri najglupljoj lakrdiji.
Čudno je da se spomenici podižu svim mogućim ljudima, a nikad mjesecu ili rascvjetalom drvetu.
To je lijepo- ko je sam, ne može biti napušten.
Mrzeo sam sve te priče o spajanju u ljubavi. Naprotiv, treba što više da su razdvojeni i što češće da se udaljuju, pa da se opet sastaju. Samo onaj ko je često usamljen, poznaje sreću zajedništva.
Normalan čovjek postaje melanhoničan kada se spušta veče. Ponekad bez razloga. Prosto tako.
Teško je naći riječi kad treba nešto stvarno kazati. A kad nađemo potrebne riječi onda se stidimo da ih izgovorimo.
Ko zna šta svakome od nas predstoji. Niko ne zna nećemo li jednog dana smatrati srećnim onoga za kojim sad žalimo.
Srećni su samo manekeni životnog osjećanja. Oni ga samo prikazuju ali ga nemaju. Svjetlost ne sija u svjetlosti, već u mraku.
Sažaljenje je najnekorisnije na svijetu. To je naličje zluradosti.
Ništa nije sigurno... čak ni uspomene.
Čim čovjek počne nešto da vrijedi, odmah postaje sopstveni spomenik.
Bilo bi odvratno kada bi ljubav imala veze sa istinom.
Nikad, nikad, nikad čovjek ne postaje smiješan pred ženom ako radi nje čini nešto. Čak i pri najglupljoj lakrdiji.
Čudno je da se spomenici podižu svim mogućim ljudima, a nikad mjesecu ili rascvjetalom drvetu.
To je lijepo- ko je sam, ne može biti napušten.
Mrzeo sam sve te priče o spajanju u ljubavi. Naprotiv, treba što više da su razdvojeni i što češće da se udaljuju, pa da se opet sastaju. Samo onaj ko je često usamljen, poznaje sreću zajedništva.
Normalan čovjek postaje melanhoničan kada se spušta veče. Ponekad bez razloga. Prosto tako.
Teško je naći riječi kad treba nešto stvarno kazati. A kad nađemo potrebne riječi onda se stidimo da ih izgovorimo.
Ko zna šta svakome od nas predstoji. Niko ne zna nećemo li jednog dana smatrati srećnim onoga za kojim sad žalimo.
Srećni su samo manekeni životnog osjećanja. Oni ga samo prikazuju ali ga nemaju. Svjetlost ne sija u svjetlosti, već u mraku.
Sažaljenje je najnekorisnije na svijetu. To je naličje zluradosti.
Ništa nije sigurno... čak ni uspomene.
Нема коментара:
Постави коментар