Đavo će ga znati kako se to cvijeće zove, ali to cvijeće se zbog nečega prvo pojavljuje u Moskvi.
I to cvijeće se jasno isticalo na njenoj crnoj proljećnoj haljini.
Ona je nosila žuto cvijeće.
Odvratna boja.
Skrenula je sa Tverske u jednu uličicu i tada se okrenula. No, Tversku sigurno znate?
Po Tverskoj su se kretale hiljade ljudi, ali ja Vam jamčim da je ona vidjela samo mene jednoga, i pogledala me je ili uznemireno ili čak i nekako bolećivo. I mene je osvojila ne toliko njena ljepota, koliko neobična usamljenost, koju niko nije vidio u njenim očima!
Pokoravajući se tom žutom znaku, ja sam takođe skrenuo u tu uličicu i pošao sam njenim tragom.
Išli smo krivom, dosadnom uličicom ćutke, ja jednom, ona drugom stranom. I zamislite samo , u uličici nije bilo ni žive duše.
Ja sam se mučio jer mi se činilo da moram da porazgovaram sa njom, a plašio sam se da neću izgovoriti ni jednu jedinu riječ, a ona će otići i ja je više nikada neću vidjeti.
Нема коментара:
Постави коментар