Mora čovjek biti baš gadno u sebe zaljubljen pa da bez stida piše sam o sebi.
Ja sam popustljiv samo u sitnicama a u važnim stvarima ne popuštam nikad.
Tajna vijest o snazi daleko je prijatnija od javne vlasti.
Možda činim rđavu stvar što sam sjeo pisati: u duši ostaje beskrajno više od onoga što se izrazi riječima. Vaša misao i kad je glupa, dok je u vama unutra uvijek je dublja; a rečena smješnija je i luđa.
Jedan vrlo uman čovjek rekao je između ostalog, da ništa nije teže nego odgovoriti na pitanje: Zašto je neophodno biti plemenit?
Šta me se tiče šta će biti za hiljadu godina s tim vašim čovječanstvom, ako za sve to po vašem kodeksu ne budem imao ni ljubavi, ni budućega života, ni priznanja za svoje podvige? Ne, ako je tako, onda ću na najbezobrazniji način živjeti za sebe, a ostali makar svi propali!
I za to, za taj mali djelić srednje vrijednosti koju će mi osigurati vaša razumnost, za zalogaj i toplu sobu vi biste u zamjenu htjeli cijelu moju ličnost!
On je vrlo ponost čovjek, kao što ste maločas rekli, a mnogi vrlo ponositi ljudi vole vjerovati u Boga, naročito oni koji malo preziru ostale. Mnogi jaki ljudi imaju, izgleda, neku prirodnu potrebu- da nađu koga bilo ili što bilo čemu će se klanjati. Jakom čovjeku često je teško da podnosi svoju snagu. Uzrok je jasan: oni izaberu Boga da se ne bi klanjali ljudima.
Današnje vrijeme, to je vrijeme zlatne sredine i bezosjećajnosti, ljubavi prema neznanju , lijenosti, nesposobnosti za rad i želje da se nađe sve gotovo. Niko ne razmisšlja; rijetko će ko izraditi za sebe ideju.
... nema nikoga ko bi shvatio kako mu je deset puta plemenitije da šuti, a ne da jauče i da se ponižava i da kuka.
" Ničega se ne sjećam i ništa ne znam osim što je od vašeg lica nešto ostalo u mome srcu za cijeli život."
A, i ti dakle trpiš od toga što ti misao ne ide u riječi! To je plemenit bol, dragi prijatelju, i imaju ga samo izabrani, glupan je uvijek zadovoljan onim što je rekao , i uz to, uvijek kaže više nego što je potrebno, voli da je više, za rezervu.
Vraćamo se uvijek ( na svoju prvu ljubav) - francuska uzrečica
Pokaži mi svoju sobu pa ću ti reći kakav si.
Ti toliko želiš živjeti i tako si žedan života da bi ti kad bi ti čovjek dao tri života i to bilo malo: to ti piše na licu; a takvi ljudi su većinom dobričine.
I ima karaktera, koji su, tako reći, toliko oguglali na bol, jer su cijeli život trpjeli, jer su pretrpjeli vrlo mnogo i mnogo većih bolova, i to uvijek zbog sitnica, i koji se ničemuviše ne mogu začuditi, nikakvim iznenadnim katastrofama i, što je glavno, koji čak ni pred odrom najmilijeg stvora ne zaboravljaju ni jedno jedino, toliko teško naučeno, pravilo pristojnog ophođenja sa ljudima. I ja ih ne osuđujem; to nije niski egoizam, i nije grubost osjećanja; u tim srcima možda se nalazi više zlata nego kod po izgledu najplemenitijih junakinja- samo, ta navika na dugotrajno poniženje, instikti samoodbrane, dugotrajna zaplašenost i potlačenost na kraju učine svoje.
... sjeti se da je šutjeti dobro, neopasno i lijepo... Šutnja je uvijek lijepa i čovjek koji šuti je uvijek ljepši od onog koji govori.
Ali ipak neću sudiju nad sobom. Neću i ne dopuštam. Ja sam sam sebi sudija.
Нема коментара:
Постави коментар