Što ćete! Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti!
Ima mnogo i takvih ljudi koji su gluhi i slijepi za velika djela poezije, za velika djela umjetnosti. Pa znači li to da umjetnost ne postoji? Ili da je ona samo iluzija? Ili čak samo nečija bubica?
Mi smo najogorčeniji onda kad branimo neku nevrijednost u sebi.
Strani su mi ljudi kojima je strana ljepota samoće. Oduvijek sam jedan dio mog svjesnog dana morao provesti sam.
Kad smo neprestano s ljudima, upoznamo tuđu unutrašnjost kao ponutricu izlizane kese. Ali desi se da ne znamo što sami mislimo i osjećamo. U besprekidnom društvu istapa se naša ličnost. Da bismo saznali našu intimnu misao, da bismo načuli naš vlastiti glas, potreban je dnevni čas usamljenosti.
Ipak, kad bih u nekom hipotetičkom paklu, morao da biram između muka besprekidnog društva i muka besprekidne usamljenosti mislim da bih, još i danas, izabrao ovo poslednje.
Bez onoga što nas veseli, nekako se može. To je voće na našoj trpezi: prijatno je; no ne mora baš da bude.Ali s onim iščekuje već je malo drukčije. Ono što se iščekuje teži da postane potreba, nasušna potreba. Pa kad to iščekivano izostane, njegovo odsustvo, ona praznina, zna katkad zauzeti u nama veliko, veliko mjesto. Točno onoliko koliko je zapremalo iščekivano.
Ima mnogo i takvih ljudi koji su gluhi i slijepi za velika djela poezije, za velika djela umjetnosti. Pa znači li to da umjetnost ne postoji? Ili da je ona samo iluzija? Ili čak samo nečija bubica?
Mi smo najogorčeniji onda kad branimo neku nevrijednost u sebi.
Strani su mi ljudi kojima je strana ljepota samoće. Oduvijek sam jedan dio mog svjesnog dana morao provesti sam.
Kad smo neprestano s ljudima, upoznamo tuđu unutrašnjost kao ponutricu izlizane kese. Ali desi se da ne znamo što sami mislimo i osjećamo. U besprekidnom društvu istapa se naša ličnost. Da bismo saznali našu intimnu misao, da bismo načuli naš vlastiti glas, potreban je dnevni čas usamljenosti.
Ipak, kad bih u nekom hipotetičkom paklu, morao da biram između muka besprekidnog društva i muka besprekidne usamljenosti mislim da bih, još i danas, izabrao ovo poslednje.
Bez onoga što nas veseli, nekako se može. To je voće na našoj trpezi: prijatno je; no ne mora baš da bude.Ali s onim iščekuje već je malo drukčije. Ono što se iščekuje teži da postane potreba, nasušna potreba. Pa kad to iščekivano izostane, njegovo odsustvo, ona praznina, zna katkad zauzeti u nama veliko, veliko mjesto. Točno onoliko koliko je zapremalo iščekivano.
Нема коментара:
Постави коментар