MLADIĆ (1) - F. M. Dostojevski

Mora čovjek biti baš gadno u sebe zaljubljen pa da bez stida piše sam o sebi.

Ja sam popustljiv samo u sitnicama a u važnim stvarima ne popuštam nikad.

Tajna vijest o snazi daleko je prijatnija od javne vlasti.

Možda činim rđavu stvar što sam sjeo pisati: u duši ostaje beskrajno više od onoga što se izrazi riječima. Vaša misao i kad je glupa, dok je u vama unutra uvijek je dublja; a rečena smješnija je i luđa.

Jedan vrlo uman čovjek rekao je između ostalog, da ništa nije teže nego odgovoriti na pitanje: Zašto je neophodno biti plemenit?

Šta me se tiče šta će biti za hiljadu godina s tim vašim čovječanstvom, ako za sve to po vašem kodeksu ne budem imao ni ljubavi, ni budućega života, ni priznanja za svoje podvige? Ne, ako je tako, onda ću na najbezobrazniji način živjeti za sebe, a ostali makar svi propali!

I za to, za taj mali djelić srednje vrijednosti koju će mi osigurati vaša razumnost, za zalogaj i toplu sobu vi biste u zamjenu htjeli cijelu moju ličnost!

On je vrlo ponost čovjek, kao što ste maločas rekli, a mnogi vrlo ponositi ljudi vole vjerovati u Boga, naročito oni koji malo preziru ostale. Mnogi jaki ljudi imaju, izgleda, neku prirodnu potrebu- da nađu koga bilo ili što bilo čemu će se klanjati. Jakom čovjeku često je teško da podnosi svoju snagu. Uzrok je jasan: oni izaberu Boga da se ne bi klanjali ljudima.

Današnje vrijeme, to je vrijeme zlatne sredine i bezosjećajnosti, ljubavi prema neznanju , lijenosti, nesposobnosti za rad i želje da se nađe sve gotovo. Niko ne razmisšlja; rijetko će ko izraditi za sebe ideju.

... nema nikoga ko bi shvatio kako mu je deset puta plemenitije da šuti, a ne da jauče i da se ponižava i da kuka.

"  Ničega se ne sjećam i ništa ne znam osim što je od vašeg lica  nešto ostalo u mome srcu za cijeli život."

A, i ti dakle trpiš od toga što ti misao ne ide u riječi! To je plemenit bol, dragi prijatelju, i imaju ga samo izabrani, glupan je uvijek zadovoljan onim što je rekao , i uz to, uvijek kaže više nego što je potrebno, voli da je više, za rezervu.

Vraćamo se uvijek ( na svoju prvu ljubav) - francuska uzrečica

Pokaži mi svoju sobu pa ću ti reći kakav si.

Ti toliko želiš živjeti i tako si žedan života da bi ti kad bi ti čovjek dao tri života i to bilo malo: to ti piše na licu; a takvi ljudi su većinom dobričine.

I ima karaktera, koji su, tako reći, toliko oguglali na bol, jer su cijeli život trpjeli, jer su pretrpjeli vrlo mnogo i mnogo većih bolova, i to uvijek zbog sitnica, i koji se ničemuviše ne mogu začuditi, nikakvim iznenadnim katastrofama i, što je glavno, koji čak ni pred odrom najmilijeg stvora ne zaboravljaju ni jedno jedino, toliko teško naučeno, pravilo pristojnog ophođenja sa ljudima. I ja ih ne osuđujem; to nije niski egoizam, i nije grubost osjećanja; u tim srcima možda se nalazi više zlata nego kod po izgledu najplemenitijih junakinja- samo, ta navika na dugotrajno poniženje, instikti samoodbrane, dugotrajna zaplašenost i potlačenost na kraju učine svoje.

... sjeti se da je šutjeti dobro, neopasno i lijepo... Šutnja je uvijek lijepa i čovjek koji šuti je uvijek ljepši od onog koji govori.

Ali ipak neću sudiju nad sobom. Neću i ne dopuštam. Ja sam sam sebi sudija.

RASPRAVA O BLAŽENOM ŽIVOTU- Seneka

Ništa nas neće baciti u veća zla nego ako se upravljamo prema pričanju ljudi i mislimo da je najbolje ono što je "uopšte primljeno" i za šta ima mnogo primjera, te ne živimo prema razlozima uma nego prema primjerima.

Velika gomila je dokaz onog što je najgore.

Svako voli više vjerovati nego li sam razmišljati, i tako se o životu nikad ne razmišlja. Svagda  se vjeruje samo drugome, i zabluda koju jedan predaje drugome vitla nas i baca u propast; propadamo zbog tuđih primjera.

Ko je podlegao čulnom uživanju podleći će i bolu.

Zato se čovjek mora probiti do slobode; a ova se ne postiže ničim drugim, nego ravnodušnošću prema sudbini.

I ko sa zdravim razumom može težiti za onim što će mu škoditi a ne za onim što je najbolje? Blažen je samo onaj ko ima pravilan sud; blažen je samo onaj ko je zadovoljan onim što ima ma kakvo to bilo, i ko se sprijatlejio sa svojim prilikama, blažen je samo onaj kome njegov razum odobrava cio položaj.

Stoga se smjelo može tvrditi da je najviše dobro harmonija sa samim sobom. jer vrlina će morati biti ondje gdje vlada saglasnost i složenost; a poroci se sastoje u razdvojenosti sa samim sobom.

Ti si zagrlio uživanje, ja ga ograničavam; ti se sav predaješ uživanju, ja se ne služim njime; ti smatraš da je ono najviše dobro, ja ga uopšte ne smatram za dobro; ti činiš sve radi uživanja, a ja ništa.

Vrlinu, najuzvišeniju gospodaricu, predati uživanju kao sluškinju može samo onaj ko nije sposoban ni za kakvu visoku misao.

Šta treba od drugih onaj ko sva blaga nosi u sebi?

Ipak se neću ni u najvećoj bijedi nazvati nesrećnim, i neću zato nijedan dan proklinjati; jer se moja duša postarala da mi nijedan dan ne bude crn.

Ipak je najsramotniji gubitak vremena onaj koji se dešava zbog nemarnosti:

... ali jednim vrlinama je potrebna mamuza a drugima uzda.

Filosofija uči djelati a ne govoriti i zahtjeva da svako živi po svome načelu, da život ne protivriječi riječima, da živi u svojoj povezanosti.

... i najplašljiviji ljudi umiju smjelo govoriti.

STEPSKI VUK (3) - Herman Hese

I sve će to, kao i današnji radio aparati, poslužiti ljudima samo da bi bježali od sebe i svojih ciljeva i pomagati im da se okruže što gušćom mrežom raznonoda i nekorisnih zanimanja.

Zar ne shvataš, učeni gospodine, da ti se sviđam i da mi pridaješ izvjestan značaj, jer za tebe predstavljam neku vrstu ogledala, jer sam ti u nečemu slična, odgovaram ti i razumijem te? Ustvari, trebalo bi da svi ljudi budu međusobno takva ogledala i da jedni drugima odgovaraju i govore, ali rijetki su čudaci kao što si ti, njih je lako opčiniti, tako da u očima drugih ljudi više ništa ne vide, niti mogu da čitaju, pa ih se više ništa i ne tiče. No ako takav čudak odjednom naiđe na nekoga ko ga istinski vidi, sa kim osjeća neku bliskost i sličnost, onda je to, dabome, radost za njega.

Nosio si u sebi jednu sliku o životu, jednu vjeru i zahtjev, bio si spreman na djela, patnje, žrtve- a postepeno si primjećivao da svijet od tebe ne traži ni djela ni žrtve i tome slično, da život nije herojski ep, sa junačkim ulogama i ostalim, već samo građanska bolja soba u kojoj su ljudi savršeno zadovoljni jelom i pićem, kafom i pletenjem čarapa, igranjem tarota i muzikom preko radija. A ko hoće nešto drugo i u sebi nosi nešto drugo, ono junačko i lijepo, ko obožava velike pjesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot.

Poznato vam je pogrešno shvatanje koje donosi nesreću, a po kome je čovjek nepromjenjiva jedinka. Takođe vam je poznato da se čovjek sastoji od mnogo duša i mnogih ja. Rascjepkati prividno jedinstvo ličnosti na mnogo likova , smatra se ludošću, nauka ovu pojavu naziva šizofrenijom. Nauka je utoliko upravu što se. nravno, nikakva mnogobrojnost ne može savladati bez vođstva, bez izvjesnog reda i grupisanja, a nije upravu utoliko što vjeruje da je moguć samo jedan jedini doživotni red, koji povezuje mnogobrojna pod-Ja. Ova zabluda nauke ima mnoge neprijatne posljedice, njena je jedina vrijednost što uprošćuje rad učitelja i vaspitača u državnoj službi, ušteđujući im trud da misle i da vrše opite. Usljed ove zablude mnogi ljudi važe kao "normalni" čak uživaju i veliki društveni ugled a oni su međutim  neizlječivo ludi i obrnuto mnogi geniji smatraju ludacima. Zato mi popunjavamo praznine koje je nauka ostavila u poznavanju duše pojmom koji nazivamo umjetnost izgradnje. Onome ko je doživio raspadanje svoga Ja pokazujemo da u svako doba može da ga sastavi po proizvoljnom redu i da time može da postigne beskonačnu mnogostrukost životne igre.

STEPSKI VUK (2)- Herman Hese

Dovoljno je bilo da zamislim da će zaboraviti ili prekršiti naš dogovor, pa da jasno vidim šta bi to značilo za mene. Svijet bi mi tada bio prazan, jedan dan kao i drugi, siv i bez ikakve vrijednosti, oko mene bi opet vladala jeziva tišina i obamrlost.

Ona je bila prozorčić, majušni svijetli otvor u tami moje špilje ispunjene strahom. Ona je bila spas i put u slobodu. Ona je morala da me nauči da

živim ili da me nauči da umrem, ona je svojom čvrstom i lijepom rukom morala da mi opipa sleđeno srce, da bi ono pod dodirom života ponovo procvjetalo, ili se raspalo u prah.

Ovdje nije riječ o čovjeku kakvog ga zna škola, nacionalna ekonomija i statistika, nije riječ o ljudima koji u milionima trčkaraju ulicama i koji ne predstavljaju ništa drugo nego pijesak na morskom žalu ili raspršene kapljice pri udaranju talasa: nekoliko miliona ne igraju više nikakvu ulogu, oni su samo matarijal i ništa više.
Ne, mi ovde govrimo o čovjeku u višem smislu, o cilju dugog puta na kome se postaje čovjek, o kraljevskom čovjeku, o besmtrnima. Genije nije tako rijedak kao što se obično misli, a razumije se, ni tako čest kao što to tvrdi istorija kniževnosti, svejtska istorija, ali najzad i novine.

... ali po takvim istinama kao što je ta da svi uskoro moramo umrijeti i da je prema tome sve svejedno, cio život postaje plitak i glup. Pa zar da odbacimo sve, da se odreknemo svakog duha, svakog stremljenja , svake čovječnosti, da dopustimo da i dalje vlada častoljublje i novac, da bismo pored čaše piva sačekali sledeći poziv na mobilizaciju.

Zato što sam ista kao i ti. Zato što sam isto tako usamljena kao i ti, zato što isto kao i ti ne mogu da volim i da shvatim ozbiljno život i ljude. Uvijek postoji nekolicina ljudi koji od života traže ono najviše i koji teško mogu da pomire sa glupošću i grubošću.

Samo u vama samim živi ona druga stvarnost za kojom žudite.

Bez sumnje ste već odavno pogodili da savlađivanje vremena, oslobođenje od stvarnosti, i kakva god imena imena još iznalazili za svoju čežnju, ne znače ništa drugo nego želju da se otarasite vaše takozvane ličnosti. Ona je zatvor u kojem sjedite.

U pravu si, Stepski Vuče, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moraš da propadneš. Tvoji zahtjevi su oduviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svijet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbaciuje od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Ko danas hoće da živi i uživa u tome, ne smije da bude kao što smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja traži muziku, umjesto raznonode radost, umjesto novca dušu, ko umjesto špekulisanja traži istinski rad, a umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuškasti svijet ne može biti domovina.

STEPSKI VUK (1)- Herman Hese

Sjetio sam se svojih zaboravljenih mladićkih godina koliko sam volio ovakve mračne, mutne večeri u poznu jesen ili zimu, kako sam opijen, žudno uvlačio u sebe raspoloženje usamljenosti i melanholije, kada sam do ponoći, uvijen u svoj kaput, trčao po kiši i vjetru kroz neprijateljsku prirodu punu opalog lišća već i tada usamljen, ali ispunjen dubokim uživanjem i pjesmama, koje sam kasnije zapisivao pri svjetlosti svijeće u svom sobičku sjedeći na ivici kreveta.

Razmišljao je više od ostalih i u pitanjima duha posjedovao onu skoro hladnu realnost, onu sigurnu promišljenost i znanje kojima raspolažu samo odista umni ljudi, lišeni svakog častoljublja, koji nikada ne žele da blistaju, da se nameću drugima i da ostaju u pravu.

Oh, teško je naići na trag božiji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude.

... ali time nije rečeno da je bio naročito srećan ( iako se njemu samom nije činilo tako, kao što svaki čovjek svoje patnje smatra najvećim). To ne bi trebalo reći ni o jednom čovjeku. i onaj ko ne nosi vuka u sebi ne mora zbog toga da bude srećan. I najnesrećniji život ima svojih sunčanih časova i pod pijeskom i kamenjem, svoje sitne cvijetiće sreće. Tako je bilo i kod Stepskog Vuka. Obično je bio veoma nesrećan, to se ne može poreći a mogao je i da unesreći druge, naime, ako bi ih volio, a i oni njega. Jer svi oni koji bi ga zavoljeli vidjeli su jednu njegovu stranu. Neki su ga voljeli kao prefinjenog, mudrog i neobičnog čovjeka, pa bi bili zgranuti i razočarani kada bi morali da otkriju vuka u njemu. A do toga je moralo doći, jer je Hari, kao svako biće, želio da bude voljen kao cijelina i baš zbog toga nije mogao da krije i da lažima uklanja vuka ispred očiju onih do čije mu je ljubavi bilo mnogo stalo. Ali bilo je i takvih koji su u njemu voljeli baš vuka, baš ono slobodno, divlje, neukrotivo, opasno i snažno,i ovi su, opet, doživljavali veliko razočarenje i jad, kad bi odjednom divlji, zli vuk ipak postao čovjek, koji u sebi nosi čežnju za dobrotom i nježnošću, koji hoće da sluša Mocarta, da čita pjesme i da ima ljudske ideale. Baš su ovi ljudi obično bili naročito razočarani i ljutiti i tako je Stepski vuk svoju dvojakost i podvojenost unosio u sudbine drugih s akojima je dolazio u dodir.

Među ljudima ove vrste nikla je opasna i strašna misao da je možda cio čovječiji život smao jedna opaka zabluda, žestok i neuspio izrod pramajke, divlji i jeziv pokušaj prirode. Ali je među njima nikla i ona drga misao, da čovjek možda nije samo prilično razumna životinja, već i dijete bogova kome je određeno da bude besmrtno.

Ali, ako ti je za svako zadovoljstvo potrebna dozvola svijeta, onda zasita jesi za žaljenje.

Bio je to ili visok stepen mudrosti ili samo najobičnija naivnost, ali onaj ko je mogao da živi za svaki trenutak, ko je toliko živio u sadašnjosti, i umio da cijeni svaki mali cvijetak na putu i vrijednost svakog najmanjeg razgranog trenutka, tome život nije mogao da učini nažao.

USPOMENE JEDNOG CRTAČA- Momo Kapor

 
Čovjek je poput broda- kad tone, svi ga napuštaju.




Odrasli po sumornim balkanskim gradovima, čini se, na kraju svijeta, izgnani iz ljepote i umjetnosti čini se zbog nekog praroditeljskog grijeha, čeznuli smo za umjetničkim djelima i ljepotom. Srećom umjetnost se začinje daleko od ljepote. Ona je žudnja za stvaranjem harmonije u haotičnom svijetu u kome nam svakodnevno prijeti prosječnost i ružnoća.


Da nije godišnjih doba, đavola bi u socijalizmu vidjeli neku drugu boju sem sive.

Niko ne može da bude pobunjenik suviše dugo a da se ne pretvori u despota.


"Cinizam je utjeha slabih."


"Za dijalog su potrebna različita mišljenja!" ( Koča Popović Momi Kaporu)


Kad volite nekoga strasno i neutješno dugo godina i kada vam ta ljubav nije uzvraćena, dolazi jedan trenutak kada ona satrune u vama i vi postanete potuno  ravnodušni prema njoj.


                                                                                          EKSTRAVAGANTNI  IZGLED OBIČNO SAKRIVA PROSJEČNOST I UMJETNIČKU NEMOĆ.

...Od njega ( Stojan Aralica) sam naučio da umjetnost nije sama sebi cilj, nego je to način da potunije nego ostali provedemo vrijeme koje nam je dato na ovoj zemlji.

... jer svako od nas sam za sebe mora da riješi zagonetku svoga postojanja na ovoj planeti.

TVRDICA- Žan Baptist Molijer

Ali više od svega, Valere, bojim se promjene u vašem srcu i one zločinačke hladnoće kojom vaš pol odgovara  često i na suviše žarke dokaze nevine ljubavi.

Svi muškarci su u riječima slični i samo djelima pokazuju da su različiti.

Ah! Kako lako dopuštamo da nas uvjere oni koje volimo.

JEDAN KREVET ZA MENE- Marija Hajlend

... ona je pravi primjer mrlje: nedefinsiane osobe, osobe bez jasno ocrtane ličnosti: tupog, neurednog uma punog loših kopija originalnih misli. S mrljom biste mogli provesti godinu dana zaključani u praznom frižideru a da ništa novo ne saznate. Ali ono što je najgore u vezi sa mrljama jeste to što one sve vrijeme pričaju i nikada ne slušaju druge.


Samo sebični ljudi ne obraćaju pažnju na pojedinosti koje se tiču drugih, a oni najsebičniji nikad ne postavljaju pitanja.

Kakav to moron vjeruje da za svako ljudsko ponašanje postoji racionalno objašnjenje? Kakva budala misli da se izopačenost može objasniti?

Sve porodice su čudne. Sve se sastoje od ljudi. Ljudi koji vjerovatno ne bi ni razgovarali jedni sa drugima da su se sreli na nekoj žurci.

Počeci su uvijek novi.

Možda bi uvijek trebalo da se ponašam kao da me neko posmatra.

FRENI I ZUI- Dž. D. Selindžer

Dosta mi je onih koji žele da postignu, da se istaknu, da budu interesantni. To je odvratno- jeste, odvratno. Baš me briga šta drugi kažu.

Prosto tako što sam užasno sklona da prihvatim vrijednosti drugih zato što volim aplauz i da svijet luduje za mnom. A tu nešto nije u redu. Stidim se toga. Dosta mi je toga. Dozlogrdio mi je taj nedostatak hrabrosti da budem savršeno niko. Sita sam i sebe i drugih koji žele na neki načun istaknu.


Briga jednog umjetnika je da cilja na neku vrstu savršenstva, i to po sopstvenim mjerilima, a ne tuđim.

On kaže da su jedini ljudi s kojima bi stvarno volio da ode na piće ili mrtvi ili do njih ne može da se dođe.

Mi ne govorimo, već držimo govore.
Mi ne vodimo razgovor već dajemo objašnjenja.

... mi Carstvo nebesko nosimo u sebi, u nama, gdje ga ovako dozlaboga glupi, sentimentalni i nemaštoviti, nikada i ne tražimo.

Prije svega, sasvim skreneš s puta kada počneš da se zanosiš stvarima i svijetom umjesto samim sobom.

HOLIVUD- Čarls Bukovski

Novac je kao seks. Čini se mnogo važniji kad ga nema.

... da sam brinuo šta će ljude zanimati nikad ništa ne bih napisao

Jednostavnost je uvijek tajna, tajna duboke istine, tajna bilo kog rada, pisanja, slikanja. Život je dubok u svojoj jednostavnosti.

"Šta je vaša životna filozofija? 
- Misli što je moguće manje"

Pa ipak, svi mi, imamo potrebu za bjekstvom. Sati su dugi i moraju se ispuniti nečim sve do naše smrti. A jednostavno nema dovoljno nekog blaženstva ili uzbuđenja oko nas. Stvari brzo postaju bezbojne i ubistveno dosadne. Budimo se ujutru, vadimo noge ispod čaršafa, spuštamo ih na pod i mislimo: e, jebi ga, šta sad?

LERO- KRALJ LEPTIRA- Momo Kapor

I zaista, siromašni ljudi se opraštaju od života mnogo lakše nego bogati. To je zbog toga što je bogatima žao da ostave sva bogatstva i sve ljepote koje posjeduju: kuće, skupocjene slike, pokućstvo, vrtove i fontane... Zbog toga se na sirotinjskim sahranama često čuje: "Blago njemu, najzad će se i on odmoriti."

ŽENE- Čarls Bukovski

Zaljubljeni ljudi često idu u krajnosti, postaju opasni. Gube osjećaj za perspektivu. Gube smisao za humor. Postaju nervozni, patološki gnjavatori. Postaju čak i ubice.

PRIPOVIJETKE- Dušan Baranin

Nijesu sva proljeća jednaka, a ni sve žene. Eto, dok jedna prođe kroz naš život kao sjenka, ne davši nam ni bola ni težine, dotle druga napiše takvu pjesmu u našoj duši da je nikad ne možemo zaboraviti. Mudrost tu ne pomaže jer mudrije glave lakše postaju lude. Tako je bilo i sa mnom.

Ko svoj obraz čuva i do svoje časti drži, ne smije se ni na tuđu blatom bacati.

Ljubav dolazi i odlazi; uzaludni su svi napori da je ljudi zadrže ili vrate, ako je već odlutala.

Po zlu nikad ne pominji čovjeka.

VELIKI GETSBI- Skot F. Ficdžerald

Nikakva vatra ili studen ne mogu da se izjednače sa onim što čovjek može da stvori u svom utvarnom srcu.

Ne postoji veća zbrka od zbrke nepristojnog uma.

ODLOMCI IZ VINOM ISFLEKANE BILJEŽNICE- Čarls Bukovski

Neoblikovana, patnja bi bila izraz slabosti!

Ostanite čisti, zaključajte vrata i ostavite ih da se voze praznim bulevarima šarajući svojim crvenim svijetlima nebo. Napolju ionako nema ničega posebnog. A u piću moćemo da uživamo podjednako iščitavajući Tolstoja ili slušajući Mocartovu Četvrtu simfoniju.


Divlje obožavanje je bolest prouzrokovana činjenicom da rulja nema suštinu, nema dušu, nema ništa i traže nešto čime će da ispune prazninu.

Nisam imao prijatelja, ali čini mi se da mi nisu ni nedostajali.

Umjetnička publika je uvijek bila nepristojna. Prije će da se divi načinu nečijeg života nego dijelu koje je napravio.

BAJKE- Hans Kristijan Andersen

Nemaš osjećaja za ružu i slavuja, a svinjara si mogla ljubiti za bezvrijednu igračku! ( Svinjar)

Ljubav prođe kada pet godina odleži u oluku i sva se raskvasi pa je ne možeš ni poznati kad je sretneš na smetlištu. ( Vjerenici)

Možeš mi vjerovati, ja ti samo dobro mislim, zato ti i govorim neugodne stvari, a po tome se poznaju pravi prijatelji. ( Ružno pače)

Ništa ne smeta što se neko rodio u pačjem gnijezdu, ako se izlegao iz labudovog jajeta. ( Ružno pače)

Bijaše presrećan, ali ne i ohol, jer se dobro srce nikad ne pogordi. ( Ružno pače)

A njoj bijaše kao da joj oštri noževi sijeku nježne noge, ali nije to osjećala: jače i bolnije rezaše u srcu.
Znala je da je to poslednje veče, da poslednji put gleda onoga zbog kojeg je ostavila svoj rod i dom, žrtvovala svoj krasni glas i svakog dana podnosila neizmjerne muke, a da on o tome nije ni slutio.
 Bijaše to njezina poslednja noć, poslednji put udiše vazduh što ga i on udiše, poslednji put gleda duboko more i modro zvjezdano nebo. Čeka je vječita noć bez misli i snova, jer ona nema dušu, nije je mogla steći.
( Mala sirena)

Bio jednom zao duh, hud do zla boga, pravi đavo. Jednog dana bijaše osobito dobre volje jer je načinio neobično ogledalo: sve dobro i lijepo što se u njemu ogledalo, rasplinjavalo se i gubilo, a sve što ne valja i što je ružno, isticalo se i još ružnije bivalo./..................../ Ogledalo se tako strahovito treslo cereći se da im je ispalo iz ruku, tresnulo o zemlju, razbilo se i razletilo u komadiće, u milione i milione komadića i zrnaca.
A sada nastade još veća nesreća negoli prije: neki se komadići tog ogledala- čestice sićušne kao zrnca sitnog pijeska- razletješe bijelim svijetom, pa gdje bi se ljudiam koaj čestica u oko natrunila, ondje bi i ostala, te bi ljudi vidjeli sve naopako, ili bi barem u svakoj stvari vidjeli samo ono što je u njoj zlo i naopako. Svaki, naime, trunak ogledala bijaše dio cijeline, imao je moć i svojstva što ga je cijelo ogledalo imalo. Nekim ljudima zađe staklovina i u srce, a otad im ono- da strašna li udesa- bijaše kao komad leda.
Bijaše i većih komada razbijenog ogledala; od njih su ljudi načinili okna, ali kroz takva okna nije valjalo gledati svoje prijatelje. Neke komadiće upotrijebiše za stakla na naočarima- ali teško svijetu otkad ljudi na nos natakoše takve naočare da dobro vide i pravedno da sude. ( Snježna kraljica)