JEDAN KREVET ZA MENE- Marija Hajlend

... ona je pravi primjer mrlje: nedefinsiane osobe, osobe bez jasno ocrtane ličnosti: tupog, neurednog uma punog loših kopija originalnih misli. S mrljom biste mogli provesti godinu dana zaključani u praznom frižideru a da ništa novo ne saznate. Ali ono što je najgore u vezi sa mrljama jeste to što one sve vrijeme pričaju i nikada ne slušaju druge.


Samo sebični ljudi ne obraćaju pažnju na pojedinosti koje se tiču drugih, a oni najsebičniji nikad ne postavljaju pitanja.

Kakav to moron vjeruje da za svako ljudsko ponašanje postoji racionalno objašnjenje? Kakva budala misli da se izopačenost može objasniti?

Sve porodice su čudne. Sve se sastoje od ljudi. Ljudi koji vjerovatno ne bi ni razgovarali jedni sa drugima da su se sreli na nekoj žurci.

Počeci su uvijek novi.

Možda bi uvijek trebalo da se ponašam kao da me neko posmatra.

FRENI I ZUI- Dž. D. Selindžer

Dosta mi je onih koji žele da postignu, da se istaknu, da budu interesantni. To je odvratno- jeste, odvratno. Baš me briga šta drugi kažu.

Prosto tako što sam užasno sklona da prihvatim vrijednosti drugih zato što volim aplauz i da svijet luduje za mnom. A tu nešto nije u redu. Stidim se toga. Dosta mi je toga. Dozlogrdio mi je taj nedostatak hrabrosti da budem savršeno niko. Sita sam i sebe i drugih koji žele na neki načun istaknu.


Briga jednog umjetnika je da cilja na neku vrstu savršenstva, i to po sopstvenim mjerilima, a ne tuđim.

On kaže da su jedini ljudi s kojima bi stvarno volio da ode na piće ili mrtvi ili do njih ne može da se dođe.

Mi ne govorimo, već držimo govore.
Mi ne vodimo razgovor već dajemo objašnjenja.

... mi Carstvo nebesko nosimo u sebi, u nama, gdje ga ovako dozlaboga glupi, sentimentalni i nemaštoviti, nikada i ne tražimo.

Prije svega, sasvim skreneš s puta kada počneš da se zanosiš stvarima i svijetom umjesto samim sobom.

HOLIVUD- Čarls Bukovski

Novac je kao seks. Čini se mnogo važniji kad ga nema.

... da sam brinuo šta će ljude zanimati nikad ništa ne bih napisao

Jednostavnost je uvijek tajna, tajna duboke istine, tajna bilo kog rada, pisanja, slikanja. Život je dubok u svojoj jednostavnosti.

"Šta je vaša životna filozofija? 
- Misli što je moguće manje"

Pa ipak, svi mi, imamo potrebu za bjekstvom. Sati su dugi i moraju se ispuniti nečim sve do naše smrti. A jednostavno nema dovoljno nekog blaženstva ili uzbuđenja oko nas. Stvari brzo postaju bezbojne i ubistveno dosadne. Budimo se ujutru, vadimo noge ispod čaršafa, spuštamo ih na pod i mislimo: e, jebi ga, šta sad?

LERO- KRALJ LEPTIRA- Momo Kapor

I zaista, siromašni ljudi se opraštaju od života mnogo lakše nego bogati. To je zbog toga što je bogatima žao da ostave sva bogatstva i sve ljepote koje posjeduju: kuće, skupocjene slike, pokućstvo, vrtove i fontane... Zbog toga se na sirotinjskim sahranama često čuje: "Blago njemu, najzad će se i on odmoriti."

ŽENE- Čarls Bukovski

Zaljubljeni ljudi često idu u krajnosti, postaju opasni. Gube osjećaj za perspektivu. Gube smisao za humor. Postaju nervozni, patološki gnjavatori. Postaju čak i ubice.

PRIPOVIJETKE- Dušan Baranin

Nijesu sva proljeća jednaka, a ni sve žene. Eto, dok jedna prođe kroz naš život kao sjenka, ne davši nam ni bola ni težine, dotle druga napiše takvu pjesmu u našoj duši da je nikad ne možemo zaboraviti. Mudrost tu ne pomaže jer mudrije glave lakše postaju lude. Tako je bilo i sa mnom.

Ko svoj obraz čuva i do svoje časti drži, ne smije se ni na tuđu blatom bacati.

Ljubav dolazi i odlazi; uzaludni su svi napori da je ljudi zadrže ili vrate, ako je već odlutala.

Po zlu nikad ne pominji čovjeka.

VELIKI GETSBI- Skot F. Ficdžerald

Nikakva vatra ili studen ne mogu da se izjednače sa onim što čovjek može da stvori u svom utvarnom srcu.

Ne postoji veća zbrka od zbrke nepristojnog uma.

ODLOMCI IZ VINOM ISFLEKANE BILJEŽNICE- Čarls Bukovski

Neoblikovana, patnja bi bila izraz slabosti!

Ostanite čisti, zaključajte vrata i ostavite ih da se voze praznim bulevarima šarajući svojim crvenim svijetlima nebo. Napolju ionako nema ničega posebnog. A u piću moćemo da uživamo podjednako iščitavajući Tolstoja ili slušajući Mocartovu Četvrtu simfoniju.


Divlje obožavanje je bolest prouzrokovana činjenicom da rulja nema suštinu, nema dušu, nema ništa i traže nešto čime će da ispune prazninu.

Nisam imao prijatelja, ali čini mi se da mi nisu ni nedostajali.

Umjetnička publika je uvijek bila nepristojna. Prije će da se divi načinu nečijeg života nego dijelu koje je napravio.

BAJKE- Hans Kristijan Andersen

Nemaš osjećaja za ružu i slavuja, a svinjara si mogla ljubiti za bezvrijednu igračku! ( Svinjar)

Ljubav prođe kada pet godina odleži u oluku i sva se raskvasi pa je ne možeš ni poznati kad je sretneš na smetlištu. ( Vjerenici)

Možeš mi vjerovati, ja ti samo dobro mislim, zato ti i govorim neugodne stvari, a po tome se poznaju pravi prijatelji. ( Ružno pače)

Ništa ne smeta što se neko rodio u pačjem gnijezdu, ako se izlegao iz labudovog jajeta. ( Ružno pače)

Bijaše presrećan, ali ne i ohol, jer se dobro srce nikad ne pogordi. ( Ružno pače)

A njoj bijaše kao da joj oštri noževi sijeku nježne noge, ali nije to osjećala: jače i bolnije rezaše u srcu.
Znala je da je to poslednje veče, da poslednji put gleda onoga zbog kojeg je ostavila svoj rod i dom, žrtvovala svoj krasni glas i svakog dana podnosila neizmjerne muke, a da on o tome nije ni slutio.
 Bijaše to njezina poslednja noć, poslednji put udiše vazduh što ga i on udiše, poslednji put gleda duboko more i modro zvjezdano nebo. Čeka je vječita noć bez misli i snova, jer ona nema dušu, nije je mogla steći.
( Mala sirena)

Bio jednom zao duh, hud do zla boga, pravi đavo. Jednog dana bijaše osobito dobre volje jer je načinio neobično ogledalo: sve dobro i lijepo što se u njemu ogledalo, rasplinjavalo se i gubilo, a sve što ne valja i što je ružno, isticalo se i još ružnije bivalo./..................../ Ogledalo se tako strahovito treslo cereći se da im je ispalo iz ruku, tresnulo o zemlju, razbilo se i razletilo u komadiće, u milione i milione komadića i zrnaca.
A sada nastade još veća nesreća negoli prije: neki se komadići tog ogledala- čestice sićušne kao zrnca sitnog pijeska- razletješe bijelim svijetom, pa gdje bi se ljudiam koaj čestica u oko natrunila, ondje bi i ostala, te bi ljudi vidjeli sve naopako, ili bi barem u svakoj stvari vidjeli samo ono što je u njoj zlo i naopako. Svaki, naime, trunak ogledala bijaše dio cijeline, imao je moć i svojstva što ga je cijelo ogledalo imalo. Nekim ljudima zađe staklovina i u srce, a otad im ono- da strašna li udesa- bijaše kao komad leda.
Bijaše i većih komada razbijenog ogledala; od njih su ljudi načinili okna, ali kroz takva okna nije valjalo gledati svoje prijatelje. Neke komadiće upotrijebiše za stakla na naočarima- ali teško svijetu otkad ljudi na nos natakoše takve naočare da dobro vide i pravedno da sude. ( Snježna kraljica)

NOĆ U LISABONU- Erih Marija Remark

Čudovnato kako čovjek misli da su svuda na njega upereni reflektori i da ljudi ni na šta drugo ne misle nego da njega traže.

Volim tebe, i ovaj trenutak, i ljeto koje nece ostati, i ovaj predio, i rastanak, i prvi put u životu sebe samog, jer sam ogledalo u kome se ti ogledaš, i stoga te dvaput imam.

Daj mi samo vremena. Moram se privići. To mora čak i leptir kad poslije životau tami izađe na svijetlost i otkrije da ima krila.

Da, jedno ljeto je kratko, i jedan život je kratak, ali šta ga čini kratkim? To što znamo da je kratak. Znaju li one mačke napolju da je život kratak? Znaju li ptice? Njima je vječit. Niko im nije rekao. Zašto je nama rečeno? Zašto?

Najljepši grad na svijetu je onaj u kome je čovjek srećan.

Odgovora nema. Nema nikad drugog osim onog koji sami sebi date.

IGRA STAKLENIM PERLAMA- Herman Hese

Tako je kad čovjek svu svoju moć ljubavi usmjeri na jedan jedini predmet i s njegovim gubitkom sruši mu se sve i on ostaje bijedan među ruševinama.

Očaj nam Bog ne šalje da nas on ubije, šalje nam ga da u nama probudi novi život. Ali kad nam pošalje smrt, kad nas odvoji od ove zemlje i tijela i pozove nas tamo, onda je to velika radost.

Kako ste dobri! - uzviknu on i htjede izreći cijelu bujicu hvale. Ali stranac ga oštrom kretnjom ruke ušutka.
- Dobar je samo Bog. - reče on.

Ti, prijatelju i en treba da čezneš za savršenom naukom, nego za usavršavanjem samog sebe. Božansko je u tebi, a ne u pojmovima i knjigama. Istina se živi a ne uči.

Kad nema konačnog reda, nema definitvnog uklanjanja poznatih zabluda! Kad se neprestano i uvijek ponovo moramo boriti sa istim greškama, uvijek isti korov čupati!

CRVENO I CRNO- Stendal

Ko se izvinjava, taj se optužuje.

Treba sebe da kaznim, isuviše volim.

Izvori Nila su nepoznati, čovjekovom oku nije bilo dato da vidi kraljicu rijeka u stanju prostog potoka; isto tako nema ljudskog oka koji će vidjeti Žilijena slaba, u prvom redu zato što on to nije.

Politika u djelima mašte, to je pucanj pistolja usred koncerta.

... radite uvijek suprotno od onoga što se od vas očekuje.

Eto kako ružnoća djeluje na dušu stvorenu da voli samo ono što je lijepo.

... prije mog odlaska uzeo sam je za ruku, a ona ju je povukla; danas ja povlačim ruku a ona je hvata i steže.

Čovjek ima dužnosti i prema sebi.

Ko bi rekao da ću naći zadovoljstva u prolivanju suza? Da ću voljeti onoga koji mi dokazuje da sam budala?

Samo se budala ljuti na ostale ljude: kamen pada  zato što je težak. Zar ću uvijek biti dijete? Kad ću jednom naučiti da tim ljudima dajem od svoje duše tačno onliko koliko me plaćaju?

SIDARTA- Herman Hese

Mišljenja nemaju značaja, ona mogu da budu lijepa ili ružna, mudra ili budalasta, svako može da ih prihvati ili da ih odbaci.

I ni o čemu na svijetu ne znam manje nego što znam o sebi.

Svijet je lijep, kada se posmatra bez želje za traganjem, jednostavno i kao dijete.

Ljubav se može isprositi, kupiti, dobiti na poklon, naći na ulici, ali se ne može silom oteti.

NEKA TI SE MOJ POGLED UVIJEK SVIDI, NEKA MI OD TEBE UVIJEK DOĐE SREĆA U SUSRET!

Pisati je dobro, razmišljati je bolje. Mudrost je dobra, strpljenje je bolje.

Ravnodušno je primao učešće u dobiti, a kad bi ga zadesio gubitak, nasmijao bi se i rekao: Gle, to je, dakle, pošlo naopako!

Snašla te je žalost, Sidarto, ali vidim da tuga nije prodrla u tvoje srce.

Mudrost se ne može saopštiti. Mudrost koju mudrac pokušava da saopšti, uvijek zvuči kao ludost. 

HEMISFERA U KOSI- Charles Baudelaire

Dopusti mi da udišem dugo, dugo miris tvojih kosa, da uronim u njih svoje lice kao što žedan uranja  glavu u vodu izvora, i da mašem njima kao mirišljavom maramicom, istresajući iz njih uspomene.

Kada bi samo mogla znati šta sve vidim! Šta sve osjećam! Šta sve čujem u tvojim kosama! Moja duša lebdi na mirisima kao što duša drugih lebdi na muzici.

Tvoje kose kriju cio jedan san, pun jedara i jarbola, u njima leže velika mora čiji me monsuni nose prema blaženim podnebljima gdje je prostor plavetniji i dublji, gdje je vazduh mirišljav od plodova, lišća i ljudske puti.

U okeanu tvojih kosa nazirem luku punu tužnih pjesama, krepkih ljudi svih nacija i lađa svih oblika koje ocrtavaju svoju tananu i složenu arhitekturu na beskrajnom nebu gdje počiva vječna toplota.

U milovanjima tvojih kosa ponovo nalazim malaksalu tugu dugih časova provedenih na divanu u kabini neke lijepe lađe koju jedva primjetno ljulja zanjihana voda luke, između saksija sa cvijećem i poroznih posuda iz kojih struji svježina.

U toplom domu tvojih kosa udišem miris duvana izmješan s opijumom i šećerom, u noći tvojih kosa vidim blistavo plavetnilo tropskog neba, u maljavim pribriježjima tvojih kosa opijam se mirisima šumske smole, mošusa i kokosovog ulja.

Dopusti mi da dugo ujedam tvoje crne i teške pletenice. Kad grickam tvoje gipke i nepokorne kose , čini mi se da jedem uspomene.

DEOBE 1- Dobrica Ćosić

Kukavice su podlaci, hrabri nemaju razloga za podlost.

Postoji i jedan ogroman svet, jedan život koji se samo noću oseća.

Nesreća je roditeljska što nikad ne znaju šta rađaju. Hrane, gaje i odbrane od bolesti. Sve dok ne odraste ne znaš šta si stvorio.

Čovek, i kad jeste zao i pokvaren, ne voli da je takav, a još manje da mu to drugi kažu.

A biti kadar oprostiti neprijatelju, dokaz je snage i samopouzdanja.

KALIGULA- Alber Kami

Ali, ako je zlo već na svijetu, zašto ga činiti još većim?


Kako je teško, kako je gorko postati čovjek!


Treba jedan dan da se stvori senator, a deset godina da se napravi radnik.


Ipak, kako je ružno biti ljubomoran! Trpiti zbog mašte i taštine!


Ti si zdrav čovjek. Ti ne želiš ništa neobično. Ti hoćeš živjeti i biti srećan. Samo to!


Moja je nesreća da sve razumijem.


Propustio si divnu priliku da šutiš.


Nesigurnost uvijek tjera na razmišljanje.


Kako je gorko biti upravu i ići do kraja.


Ima li u tvojoj duši nešto poput suza, tihog utočišta?
- Ima.
A to je?
- Prezir.

TVRĐAVA- Meša Selimović

Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.

Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio neko drugi.

Znaš li šta je najlepše u životu? Želja, prijatelju.

Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost.

Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Najmanje se govori kada te se najviše tiče.

Suze mi teku od smijeha, ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Ni haljinu ne valja krpiti, kamoli ljubav.

Živio sam bez njih i dosad, mogu i odsad, i bolje nego sa njima.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova,ali ova nikada više.

Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi.

U današnjem svijetu ostaju nam samo dve mogućnosti: prilagođavanje ili vlastita žrtva.

Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednom je svejedno, drugi krvari.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti,treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Više je tuge u istini nego u bilo čemu što možemo da izmislimo.

Stotinu je prilika u životu, ne moraš svaku da uhvatiš.

Vidiš, još mislim dobro u tebi i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih više nije bilo.

TRAVNIČKA HRONIKA- Ivo Andrić

Samo, svako ljudsko osećanje ima svoju meru i granicu, čak i osećanje sopstvene veličine.


Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.


Često takva teška, besana noć rešava čitav jedan doživljaj i zatvara ga kao gluva, železna kapija.


Sada počinje da se javlja misao da bi i taj put mogao biti samo bespuće, jedna od mnogih varki, da taj takozvani pravi put i ne postoji, i da se život čovekov gubi u večitoj težnji za pravim putem i  večitom ispravljanju krivoga kojim ide.


I u najmanjim stvarima treba izbaciti svoju misao slobodno i potpuno, skresati je ljudima u lice, pa neka se oni posle grizu zbog nje a ne zadržavati je u sebi i rvati se posle sa njom kao sa vampirom.


Svaki rastanak izaziva u nama dvostruku iluziju. Čovek sa kojim se praštamo, i to ovako, manje više zauvek, čini nam se mnogo vredniji i dostojniji naše pažnje, a mi sami osećamo se mnogo sposobniji za izdašno i nesebično prijateljstvo nego što u stvari jesmo.


Zaista, ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva sa tokom stvari.






A kao svi lako uzbudljivi ljudi koji nisu sigurni u sebe, on je teško razlikovao laž od istine i stalno se kolebao između neosnovane sumnje i preteranog poverenja.


Samo,ljudi se ne urazumljuju kroz glavu, nego sa obrnute strane, s tabana. Ja još nisam video da je neko koga su dobro istabanali to zaboravio, ali sam sto puta video da ljudi zaboravljaju i najlepše savete i poruke.


Ali ta siat malodušnost gonila ga je sada da se opet predaje neodređenoj nadi. Toliko je živa kod slabog čoveka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren.


A ko dobro čini, od njega svak još dobra očekuje.


Kao prah sa voćke koja ide od ruke do ruke, sa čoveka spadne prvo ono što je najfinije na njemu.


Ukratko: šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neuvrnuta, a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

VERNIK- Dobrica Ćosić

Velike odluke se ne donose; one se u ljudima dogode i samo sprovode.

Postoji, Boro, nešto što čovek ne sme da učini! - Postoji, Milena. To je ono što su drugi učinili.

Ponos ima cenu jedino za ponosne.

A kaži ti meni, u ljudskoj prošlosti koji vernik nije proglašavan grešnikom, koji junak nije bio optuživan za izdaju i koji mudrac nije napadan da širi predrasude?

Ljudi jedva čekaju moralni izgovor da budu nepravedni i zli.

Ćutanjem se nastavlja i najmudriji razgovor, a duboka osećanja postaju još dublja.

Nema, burazeru, čoveka koji voli vlast, a da u njemu ne čuči mali ili veći zlikovac.

Čovek ostavlja sebe svuda gde je voleo. Onoga koga volimo, uvek možemo naći tu gde smo zajedno bili.

Poštovanje smo dužni samo nekom. A ljubav svakome ko nas je voleo.

OTPADNIK- Dobrica Ćosić

Bežimo, ostavljamo, bacamo sve što imamo i zaboravljamo svoje, zagledani u nebesa i oblake. A upadamo u kaljuge do guše... Svi jurišamo u budućnost a ona bezdan...


Kafane, to leglo intriga, trgovine, podmetanja, buržujske opačine i malograđanske banalnosti i pustoši, taj brlog poroka i očajništva- treba da nestanu sa lica zemlje.


Čovek ima razlog da se razočara samo u sebe. U svet i  ljude razočarani su glupaci.


Zato što srećan čovek ne pripada nikome. On pripada svojoj sreći.


Sažaljenje je slabost najboljih.


Čuvaj se reči, sine! Čuvaj ih se više no svega ljudskog.


U svakom slučaju, bolje opametiti se i dockan, no nikad.


Znate li zašto je Sotona prihvatio zlo za svoje? Samo zato što je Bog pre njega prigrabio dobro. E, tu se Tvorac i svedržitelj, kobno prevario. Osudio se na manje i samoću, a Sotoni ostavio veće i većinu ljudsku.